Narod izbrisan iz postojanja i grad kojeg nikad nije bilo.
Riječ uvoda
Postojao je drevni judejski svjetonazor i pokret koji je bio vrlo mističan i plemenit, ukorijenjen u poštovanju i brizi za sve stvoreno. Ova je prastara, pa i religija, judejski način života bio i vrlo ezoteričan, što dokazuje njegov misticizam, a opet vrlo praktičan, što potvrđuje njegovo isticanje svakodnevnih životnih disciplina, ekologije i komunalnog gospodarstva. Rat i ropstvo nisu imali udjela u ovom svjetonazoru sveopćeg nenasilja. Žene su bile jednake muškarcima; žene su imale pravo – zapravo, poticane su – sudjelovati u Svećenstvu. Ovim je svećenstvom – nazvano “Svećeništvo Melki Zadeka” – upravljao Bog preko dobrih anđela i božanski nadahnute Knjige Vječnoga Saveza. Izvornim utemeljiteljem ove religije odnosno pokreta, nazora i načina življenja smatran je Enoh; kasnije je Mojsije predvodio glavnu remanifestaciju njihovog pokreta.
Ova prosvjetljena drevna judejska religija je bila poznata kao “Esenski Nazarenski Judaizam”. Ali Esenski nazarenski judaizam nije bio jedini oblik judaizma. Eseni su, kao i dominantna (vladajuća) judejska religija, očekivali Mesiju: žrtveni kult mainstreama je očekivao da će Mesija biti kralj ratnik; Esenski Nazareni očekivali su Mesiju mira, duhovnoga kralja. I tako je Mesija mira, duhovni kralj Izraela, došao na zemlju preko Esena; jer Esenski spisi i proročanstva su bila ta koja su se pokazala istinitima. I tako je bilo da su Esenski Judejci Nazarećani, praktikanti autentičnog življenja kojeg je uspostavio Bog kroz Enoha i Mojsija, i postali prvi kršćani.
“Prvi Kršćani” se niti nisu zvali “Kršćanima”. Taj izraz nije korišten sve do godinama poslije. Zvali su ih “Esenski Nacarenski Ebioniti”. Ukratko, obično su ih zvali jednostavno “Nazarećani”, “Nacareni” ili “Ebioniti”.
Izraz “Nacaren”, “Nacarećanin”, “Necarit” se odnosi na člana pokreta, koji je u judejsko–galilejskom području djelovao na području sjevernog Izraela do obala Mrtvog Mora: od Karmela do Qumrana. Južni Esenski Egipatsko–Osejski pokret imao je zadnju sjevernu ispostavu u mjestu Ein–Gedi na obalama Mrtvog Mora.
Isus Mesija i Nazaret
Već 20 stoljeća većina Isusova života je skrivena ili zataškavana, no arheološka otkrića bacaju novo svjetlo na njegov zagonetni život. Arheolozi su nedvojbeno pokazali da je gradić imena Nazaret zapostao tek tri stoljeća nakon Isusove smrti.
Naoružani drevnim izvorima kao što su svici s Mrtvog mora, knjigama na papirusu iz Nag Hammadija i dugo zanemarivanim spisima iz rane crkve, suvremeni znanstvenici i teolozi rekonstruiraju Isusov život i vrijeme, a ono što nalaze se poprilično razlikuje od života i učenja u koja smo “navedeni vjerovati”.
Dokazi za grad Nazaret iz 1. stoljeća ne postoje – ni literarni, ni arheološki, ni povijesni. Bibličari i svećenici su uvijek imali poteškoća s prihvaćanjem mogućnosti da u Isusovo vrijeme nije postojao grad koji se zvao “Nazaret”. Oduvijek su se opirali toj mogućnosti, ponekad i prilično energično. Encyclopaedia Biblica, djelo koje su napisali teolozi, i možda najveće biblijsko referentno djelo na engleskom jeziku, kaže: “Ne možemo se usuditi pozitivno tvrditi da je u Isusovo vrijeme postojao grad Nazaret.”
Nazaret kao grad se ne spominje ni u kakvim povijesnim zapisima ili biblijskim tekstovima tog vremena i ne spominje ga niti jedan tadašnji povjesničar. Nazaret se ne spominje u Starom zavjetu, Talmudu (židovski zakon), niti u apokrifima i ne pojavljuje se ni u jednoj ranoj rabinskoj niti protorabinskoj literaturi. Nazaret nije bio uključen u popis naselja Zebulonovih plemena (Jošua 19:10-16) koji spominje dvanaest gradova i šest sela. Nazaret nije uključen među 45 gradova Galileje koje je spomenuo Josip Flavije (37. AD-100. AD), povjesničar koji je mnogo putovao i koji nikada ništa od svojih putovanja nije propustio zabilježiti. Ime također nedostaje u 63 grada Galileje koja se spominju u Talmudu.
Prvo spominjanje Nazareta je u Novom zavjetu gdje se može naći 29 različitih pomena. Međutim, još uvijek ima razloga za nagađanja o tome je li grad postojao u Isusovo vrijeme ili ne. Spominje se samo u Evanđeljima i Djelima apostolskim. Ove se knjige doduše odnose na Nazaret, ali nisu nastale u to vrijeme, one su kasniji spisi. Raniji spisi NZ-a (Pavao itd.) spominju Isusa 221 put – ali nikad ne spominju Nazaret.
Isus je rođen u drevnom i mističnom hramu B’nai-Amen, u kući hljebnoj: Bet–Lehem – u komuni, kaže se: Necareta, Necerima; kao što je pisano: “Zvat će se Nacarejac!” (Matej 2:23). Ovaj hram B’nai-Amen bio je napredna razina Nazarenskog saveza koji je iznjedrio “Odabrane”, i to je napredna razina istine koju je Isus ponovno obnovio i ponovno nastojao učiniti dostupnom svim pravednima koji žele prihvatiti njegovu puninu.
Gornji citat iz Mateja 2:23 navodi činjenicu: Isus je bio Nacarećanin. Ali stih također sadrži pogrešne informacije: “… nastanio se u gradu zvanom Nazaret, kako bi se ispunilo što je rečeno po prorocima…”. Ono što je pisac ovog stiha namjeravao učiniti je odvojiti Isusa od sekte Nacarena — grupe koja je sebe smatrala Judejcima, ali čija su učenja bila sasvim drukčija od onih saduceja i farizeja. Važna informacija koja potvrđuje ovu činjenicu dolazi iz Lukinih “Djela apostolskih”. Djela apostolska 24:5: “Pronašli smo… ovog čovjeka… kolovođu sekte Nacarena.” Djela apostolska 24:13: “… Priznajem vam da prema Putu, koji oni nazivaju sektom (heresis, izbor), štujem Boga naših predaka, vjerujući sve što je propisano zakonom ili napisano u prorocima.”
Eseni
U Isusovo vrijeme postojale su tri glavne židovske sekte. Farizeji, saduceji i eseni. Farizeji i saduceji su bili donekle slični u svojim uvjerenjima i tradicijama, iako dakako da je bilo doktrinalnih razlika. Eseni su, pak, bili radikalno različiti i otvoreno su se suprotstavljali teologiji, dogmama, doktrinama i duhovnom integritetu (ili nedostatku istoga) i farizeja i saduceja.
Postoje brojni povijesni, književni i arheološki izvještaji o postojanju Esena, no Biblija o njima šuti na čudan način. Povjesničarima su znani njihovi specifični geografski položaji diljem Egipta i drevne Palestine, znane su njihove tradicije i običaji, pa i pojedinosti o njihovim duboko ukorijenjenim duhovnim uvjerenjima i njihovim ezoteričnim religijskim nazorima.
Riječ Esen je skupni pojam i nije nužno posebna oznaka, baš kao što riječ Kršćanin obuhvaća široki spektar baza institucionaliziranih i neovisnih sustava vjerovanja, stavova i praksi. Trenutno postoji više od 34 000 zasebnih kršćanskih skupina koje su identificirane diljem svijeta – sve odreda pod skupnim nazivom “kršćanske”. Većina su neovisne crkve. Slično, postojale su i tri glavne Esenske struje.
Južna Esenska Nazarenska zajednica je u Judeji imala sjedište na južnom dijelu Mrtvog mora, i imala svoju “sjevernu ispostavu” u Ein-Gediu, 50-tak km južno od Qumrana i bili su “odvojeni, separirani”. Hebrejski/aramejski je to NAZAR.
Ta grupa Esena su bili odvojena zajednica isključivo muškaraca koji su se stavljali pod obred, ritual ili ceremoniju koja je bila njihov običaj i ono po čemu su se izdvajali, separirali od svih drugih: tzv. Nazarensku zakletvu (riječ od koje “NAZARit” potječe u heb./aram. znači “odvajanje”), koja je trajala 30 – 100 dana.
Eseni bi se posvetili žaljenju, kajanju i poniznosti – posramljenosti, te ne bi šišali kosu. Neki ih smatraju vjerojatnim začetnicima kasnijih asketskih pokreta i struja u pravoslavlju, neki “Nazarenski aspekti” esenskog svjetonazora postoje u nekim kršćanskim grupama kako kroz povijest, tako i danas. U tom razdoblju svoje Nazarenske Zakletve, Esen je morao ostati izvan Božjeg Hrama i ulazak u Hram bio mu je zabranjen. Po isteku zakletve bilo im je dopušteno da se ošišaju na ulazu u Hram, obave žrtvovanje i druge rituale hramskih pročišćenja i tek tada su mogli ući u Hram.
Nazariti ili Nazareni koji su to bili cijeli život, uobičajeno su kosu dijelili na 7 kika koje bi omotali oko glave pod turban ili neko pokrivalo za glavu (taj običaj i dan danas mnoge sekte ili sljedbe slijede). Čak i takvi, s dugom kosom, doživotni Nazariti među Izraelom nisu puštali kose da padaju poput ženskih kosa koje prikazuje paganski lažni “Isus” sve tamo od 4. st. kad ga je takvim “ovjekovječio” balkanske gore list – Konstantin zvani car.
Nazarećani s gore Karmel ezoterični su duhovni Red koji je u potpunosti obuhvaćao dublje razine drevnog nacarejskog ‘Puta’ Isusa Krista. U staro doba postojala su na (gornjem) Judejskom i Galilejskom području dva ogranka Esena – Eseni Osejci i Eseni Nacarejci. Južni Osejci su bili poznati kao B’nai-Sadok, ili “Cadokova djeca”. Sjeverni Nacarejci su bili znani kao B’nai-Amen, ili “Djeca Božja”.
B’nai-Amen su živjeli u i oko Nacarejskih–Nazarenskih hramskih lokacija kao što je onaj na planini Karmel i manji u četvrti Esena u zapadnom Jeruzalemu (sada poznat kao “Crkva apostola” ili Cenakul).
Nacariti nisu imali veze s glavnim jeruzalemskim hramom niti s obnovom njegovog kulta žrtvovanja životinja. Nacariti ili Nacareji su se gnušali svih životinjskih žrtvi i odbacivali su, kao krivotvorine i izmišljotine, sve židovske spise koji potiču takve barbarske postupke, imali su drukčiji skup svetih spisa, drukčije “Učitelje pravednosti” i drukčiji i pozitivniji stav prema i ženama.
Sekta ovih Esena prvoga stoljeća je bila jedna od zajednica koju je, smatraju neki, ustanovio prorok Samuel (2.Sam 7:12-16). Oni su se povukli u osamu posvećenu bogospoznaji daleko od ambicioznog svećenstva da bi razvijali tajne i skrivene sisteme iscjeljenja. Imali su dva glavna centra, jedan u Egiptu, drugi u Palestini, na obalama Mrtvog mora. Ime Esena možemo tumačiti prema sirijskoj rijeci ‘HASEN’, pobožnik, ili prema armejskoj ASSAJA, iscjelitelj, liječnik. Bili su primjer svetog života, čuvari ezoteričnog znanja.
Dakle, općenito se smatra da su u Isusovo vrijeme postojale tri različite skupine koje su smatrane Esenskima (ili se danas takvima smatraju) koje su imale važnu ulogu u njegovom životu, a njihove vjerske prakse i duhovna teologija odražavaju se u njegovim učenjima. Oni su bili:
1. Teraputi iz Egipta; kamo su dijete Krist i njegova obitelj pobjegli za vrijeme Herodove vladavine.
2. Južni Eseni – Osejci iz Ein–Gedi zajednice, Nazareni samostana strogog celibata; Sinovi Pravednosti – Cadokova ili Cadikova Djeca.
3. Sjeverni Necariti, Nacareni najpoznatije predstavljeni zajednicama s planine Karmel kao zadružno obiteljsko selo u kojemu je Isus živio i studirao te Nacareni iz Kumrana (Svici s Mrtvog mora) kojima je pripadao i Ivan Krstitelj.
Josip Flavije i drugi klasični pisci govore nam o Esenima i njihovom snažnom cijenjenju nadahnutog Božjeg zakona te njihovim nastojanjima bivanjem “poput anđela nebeskih”. Također su se, kao što je već istaknuto, protivili ropstvu, žrtvovanju životinja i jedenju mesa. Njihov najveći cilj je bio postati prikladnim hramovima Duha Svetoga (1.Kor 6,19), biti iscjelitelji i provoditi liječenja, osobito duhovna liječenja, te biti duhovno kvalificirani kao preteče Mesije, pri čemu je potonji primarni duhovni fokus Sjevernih Nacarećana.
Njihovoj se zajednici pristupalo obrednim pranjem i dvije godine su se provodile stječući naklonost da bi se ušlo u njihov red. O tome svjedoče svitci ”Serek Hajjad” (”Pravila Zajednice”), koji su nađeni u blizini velikog samostana Esena kod Qumrana. Prema Holgeru Kerstenu, postoje očite paralele između pravila života Esena i Kristovog načina življena, što Kerstena navodi na zaključak da je Isus Krist proveo jedan period života kod Esena, Sjevernih Esena primarno.
Eseni–Neceriti su brdo Karmel smatrali toliko svetim da se ništa od prirodne vegetacije koja tamo raste nije smjelo remetiti: drveće se nije sjeklo, grmlje se nije raskrčivalo, nisu građena trajna prebivališta. Neki od njihovih svećenika su živjeli na planini Karmel u šatorima (nalik jurtima), ali nikakve trajne strukture nisu bile dopuštene. Čak je i njihov hram na vrhu Karmela bio neka vrsta velikog šatora, prekrasna jurta s oltarom bez krvi. Samo je mali kontingent njihovih svećenika zapravo živio na vrhu planine Karmel, većina njihovog članstva živjela je u Esenskom zadružnom selu nekoliko milja od jugozapadnog ruba podnožja planine. To esensko selo ili zadruga, komuna se zvala “Nacaret”. Oni koji su tamo živjeli nazivali su se “Nacareni” ili “Necerimi”, Nacariti kao uostalom i svi članovi sjeverne esenske sekte povezane s gorom Karmel.
Poznato je da su prvi i najraniji kršćani bili poznati pod nazivom “Ebioniti”. Riječ “Ebionit” dolazi od hebrejske riječi “Ebon” što doslovno znači “siromah”, ali podrazumijeva “one koji su se dobrovoljno odrekli svjetskog materijalizma da bi prigrlili esenski stil života jednostavnog življenja i radikalnog dijeljenja u zajedništvu.” Jednostavno rečeno, “Ebionit” je “Esen isposnik”, Esen koji je odustao od materijalizma kako bi služio Bogu unutar konteksta zajedničkog komunalnog načina života u kojemu se sve dijeli. Dok su svi u potpunosti inicirani Esenski nacarećanski ebioniti živjeli u mreži Esenskih kršćanskih komuna ili ih je mreža slala u misije, postojao je ogroman vanjski krug članova koji još nisu potpuno inicirani i koji su još uvijek živjeli u privatnim domovima. Ovi posvećenici vanjskog kruga bili su zvani “Slušači”; dok nisu bili spremni lišiti se privatnog bogatstva i pridružiti se komunalnom gospodarstvu, proučavali su nauk i potpomagali komune donacijama.
U blagoslovima Propovijedi na gori, Isus je proglasio: “Blagoslovljeni Ebon (“Siromasi”), jer oni će baštiniti Zemlju.” Nije on izgovarao opći blagoslov svim siromašnima svijeta; niti je hvalio nit slavio siromaštvo, jad i bijedu. Naprotiv, ukazivao je osobitu pažnju na svoju sektu, Esenske “Ebone” ili “Ebionite” okupljene oko njega na vrhu Gore.
Prije Krista pokret Nacarita iznjedrio je Ivana Krstitelja i (ranijeg) Ješuu (Isusa Esena, ranijeg Judejskog mučenika prije Krista). Nakon tog vremena čini se da su među kršćanskim piscima koji govore grčki bili poznati kao Nazarejci. Kršćanski pisac Epifanije, vjerojatno u vlastite propagandne svrhe, nastojao je napraviti razliku između Nazarena, Nazireja i Nazarećana. Njegov cilj je bio pokazati da su Nazarećani o kojima se govori u Novom zavjetu bili identični njegovom vlastitom grčko-rimskom “kršćanskom” kultu, i ni na koji način identični ranijim nacaretskim Esenima s planine Karmel, pa i Qumrana, prema kojima je bio neprijateljski nastrojen.
Različiti autori, često govoreći različitim narječjima, pa čak i jezicima, nisu koristili nikakav oblik univerzalnog pravopisa kada su govorili o Nazarenima. Otuda se nalaze Nazareni, Nazarejci, Nazorejci, Nazareji, Nasireji, Nasorenci, Nazaroi, Nazareanci, Nazariti, Nazarećani, N’Tzrim, Necerim itd. I, NISU svi ti nazivi jedno te isto niti su se odnosili na jedno te isto (vidi “Zaključak”).
Ti su Nacarećani također bili povezani s Jesejancima u Egiptu, te s kasnijim Ebionitima nakon što su pobjegli u Pellu. Na kraju su ovi Nacareni, zajedno s drugim hebrejskim grupama koje su prihvatile Ješuu kao Mesiju, helenistički kršćani koji su dolazili na vlast svojim paktom s Rimom, postali bez razlike poznati kao “židovski kršćani”.
Međutim, jedno je vrijeme središte za sve “Judejske kršćane” (Nacarene, Nacarite) i sve nejudejske kršćane ostalo u Jeruzalemu gdje su imali svoj Nasarenski hram u esenskoj četvrti grada. Neki rani autori ovo doba nazivaju zlatnim ili djevičanskim dobom crkve. Jeruzalem i Nacarejci koji su govorili aramejski, ostali su središte kontrole pokreta do 135. godine. Do tog perioda 135. godine nejudejski su kršćani stekli dovoljno moći i brojnosti da istjeraju prave esenske nasljednike Ješue iz Jeruzalema i postave svoje vlastito anti-esensko vodstvo u Rimu i drugdje. Euzebije, u svojoj Povijesti Crkve, kaže da je 15. N’tzari Paqid (vođa, “Nadglednik” Nazarena i svih Ješuinih sljedbenika, i Judejaca i onih koji nisu Judejci a skupa su s njim) protjeran s ostalim Židovima iz Jeruzalema 135. godine.
“Čini se da je neki privid judejske kršćanske biskupije preživio sve do pobune Bar Kokhbe 132. godine.” Ian Wilson: Isus, dokazi
“N’tzarim su nestali iz povijesti kao zasebna grupa 135. godine nove ere kada je 15. N’tzarim Pakiyd bio s ostalim Judejcima prognan iz Jeruzalema. Helenistički rimski kršćani iskoristili su ovu priliku da postave svoje neznabošce, orijentirane na Rim, kao kršćanske biskupe na njegovo mjesto, a 135. godine nove ere kršćanska je crkva rođena od Danielove 4. zvijeri: Rima (Daniel 7:23).” Autor nepoznat
Jednom kada su došli na vlast, oni neprijateljski nastrojeni prema izvornom Nacarimskom putu počeli su donositi zakone protiv onih koji su nastavili s izvornim oblikom “kršćanstva”. Sinodom u Elviri, održanom 306. godine, u Rimskom Carstvu donesene su zabrane jedenja, braka i odnošaja između kršćana i Židova. Čak su i židovski kršćani bili uključeni u ovu zabranu, koja je zapravo podrazumijevala potpuno isključenje svih kršćana Esena Nacarita, sad već zvanih i posve Nazarećanima, iz svih društvenih i vjerskih veza s onima u rastućoj nežidovskoj pavlinskoj crkvi. Unatoč tim progonima, preživjeli Nacarećani nastavili su vršiti utjecaj na mnoge.
Godine 318. po Kr., tadašnji rimski biskup (sada poznat kao papa Silvestar) navodno se osobno susreo u Lateranskoj palači s osam Desposynijevih vođa – od kojih je svaki predsjedao ogrankom Crkve. Izvještava se da su tražili (1) da se opozove potvrda kršćanskih biskupa Jeruzalema, Antiohije, Efeza i Aleksandrije; (2) da se ta biskupska mjesta umjesto toga dodijele članovima Desposynija; i (3) da kršćanske crkve ‘nastave’ slati novac Crkvi Desposyni u Jeruzalemu, koja se trebala smatrati konačnom Majkom Crkvom.
“Nije iznenađujuće da je rimski biskup odbio ove zahtjeve, navodeći da je Majka Crkva sada Rim i da Rim ima ovlasti imenovati vlastite biskupe. Rečeno je da je ovo bio posljednji kontakt između judeo-kršćanskih Nazarena i stapajućeg ‘pravovjerja’ na temelju Pavlove misli.” Baigent, Leigh & Lincoln: Mesijansko nasljeđe
323. godine nove ere mnogi pojedinci orijentirani prema Nazarenima počinju se u povijesti ponovno pojavljivati u Tabennesu, u južnom gornjem Egiptu, pod svetim Pahomijem (oko 292.-346.). Na ovom udaljenom mjestu, daleko od središta nežidovskog kršćanstva, nastavio je cvjetati cenobitski monaški sustav, koji je imao snažan odnos s drevnim monaškim uzorima Esena. Knjižnica Nag Hammadi, koja uključuje Nacarensko evanđelje po Tomi, bila je zakopana u ovom području otprilike u to vrijeme kada su pristalice Rimske crkve uhićivale i ubijale one s “neortodoksnim” spisima. Oni s esenskim, nacaritskim sklonostima počinju odlaziti još dublje u ilegalu i njihovi spisi počinju nestajati iz javnosti kao posljedica tako oštrih zakona.
Sabor u Laodikeji 364. godine, u pokušaju da jednom zauvijek zbriše izvorne nacirejske Esene, odredio je smrt za sve židovske kršćane koji su nastavili svetkovati sedmi dan subote kako se prakticiralo u ranoj crkvi. Suočeni sa sigurnom smrću ako nastave živjeti svoju religiju bilo gdje unutar golemog prostranstva Rimskog Carstva, nije iznenađujuće da povijesne reference na prave Nazorejce nakon tog datuma postaju sve rijeđe.
Necer i Nazar
Kao što je Bog jedan, kao što je Hrist Božiji jedan, kao što je Hristovo Evandjelje jedno, tako bi trebalo i logično bilo da postoji samo jedan evanđeoski tekst od Boga inspirisan i dat. Medjutim, danas imamo više desetina evanđeoskih tekstova o Isusovom životu, Njegovim izrekama i besjedama. Ishodište svih tih kanonskih i apokrifnih sastava je, smatraju neki, “Evanđelje po svetoj Dvanaestorici”, kapitalan i podroban izvještaj o Isusovoj nauci i životu, nastao vjerojatno, smatra se, oko 40. godine n.e. U stručnim bibličko-egzegetskim krugovima ovaj (za njih hipotetični) pratekst, ovo Protoevanđelje, označeno je slovom “Q” (od njemačke reči Quelle: izvor). Q-tekst je od Pseudo-Mateja, Marka, Luke i Pseudo-Ivana obilato kopistički i eklektičarski korišćen, uz mnogobrojne redaktorske dodatke i bitna izostavljanja. Autor četvrtog Evanđelja, nastalog negdje na početku šeste decenije 1. stoljeća, imao je pred sobom kako Q-tekst, autentični izveštaj Dvanaestorice, tako i eklektičarske izvode tzv. sinoptičara. I on iz Prateksta vadi i prepisuje, uglavnom brižljivo, one dijelove svetog izvještaja koje su prethodni kopisti i redaktori izostavili: Isusove besjede u posljednjoj sedmici Njegovog zemaljskog života. U zadnjim decenijama 1. stoljeća od strane crkvenih kopista i bogoslova i ova su četiri segmentarna sastava pretrpjela nove zamašne prepravke i dopune, kao što je to učinjeno i sa Lukinim ‘Djelima’.
Nazarejci koji su slijedili samo Ivana Krstitelja i odbacili takozvani “Isusov Novi savez” kakvim ga je “nova crkva” koja je zadobijala moć počela predstavljati, nastavili su dalje kao vrsta Nazareja i postali su Mandejci i vjerojatno Sampsaeni i Sabijci. Kritički pregled Mandejskih sačuvanih spisa, Rba Ginza, Knjiga Ivana Krstitelja, zajedno s drugim djelima drugih sekti, poput Ebionitskih Klementinskih Homilija, može nam pomoći da bolje razumijemo rano okruženje i učenja planine Karmel i Nazarejce koji su slijedili Ješuu Mesiju (Isusa Krista).
Nazareni iz vremena evanđelja nisu imali nikave veze s gradićem zvanim Nazaret koji je naseljen i imenovan u kasnija doba. Nazareni su podskupina Esena i oni se kao sljedbenici spominju u Djelima apostolskim 24, 5 kada je sveti Pavao doveden pred upravitelja Cezareje pod optužbom da diže bunu:
Ustanovismo, evo, da je ovaj čovjek kuga, da izaziva prepirke među Židovima po svem svijetu i da je kolovođa Nazarejske sljedbe! Sljedbe Isusa Nazarena – Necera.
Da, Isus je bio Nacaren, NE i zavjetovani Nazaren – sam je podučavao da se čovjek NE podvrgava nikakvim zavjetima niti ičim zavjetuje. Kao što je pokazano, da je bio pod Nazarenskim zavjetom, Isus ne bi nikad mogao ući ni u Hramsko dovorište ni Sinagogu. S obzirom na specifičnosti grčkog pa i latinskog izričaja bilo je iznimno lako, prelako pobrkati dva različita koncepta, dvije različite hebrejske odnosno aramejske riječi: Nazar i Necer. Jedno jedino slovo, a tolika zbrka.
Ni grčki ni latinski jezik nisu poznavali razliku između slova – zvuka – glasa: C i Z, pa su se dva posve različita koncepta, onaj hebrejsko–aramejskih NECERA / NACAR (ncr) i onaj NAZARA (nzr), posve lako potpuno pobrkala… bilo “slučajnošću” bilo posve svjesnim i namjernim utjecajima – povijest je zamagljena.
Dakle, Isus je bio NECER ili Nacar. Isusove sljedbenike su zvali NACARIM. Ili Necerim. (Sufiks -im označava množinu, plural.)
Nacarimska ili Necerimska hereza (grk. “heresis”: izbor; krivo prevođeno kao “sljedba”, “kult” ili “sekta”). I pripadali su joj i Isus i apostoli i svi koji su slijedili Put. Nisu svi Eseni bili Nacariti.
Da bi se razumjelo Isusovo “nacarenstvo” odnosno NECERIMSTVO, mora se malo dublje zaći u proučavanje Starog Zavjeta. Citiran je ranije Matej. Matej 2:23 se odnosi na Izaiju 11:1.
Isus je Necer.
Grana – IZDANAK – Stabljika koja je nikla iz korijena samog. Nije nikla sa stabla niti s neke druge grane, već direktno iz korijena koji je, za mnoga stabla, osobito za maslinovo, raširen i razgranat pod zemljom, često i metrima udaljen od glavnog stabla.
Tadašnjoj aktualnoj vladajućoj strukturi Judeje i Galilejskog područja, onoj hesmonijanske svjetovne uprave jednako kao i one svećenstva, nikako nije pasalo da se pojavi taj Izdanak – Necer. Bila je to prijetnja njihovom samom postojanju, a vjerodostojnost ionako nikad nisu imali.
Isus nije IZ nekog grada-sela Nazareta.
Isus je taj specifični Izdanak – Necer :
Ja sam čokot! – rekao je Isus.
Ali će izaći grana iz stabla Jesejeva, i IZDANAK iz korijena njegova izniknuće. (Iza 11,1)
Mesija je ta specifična Grana – Necer.
Krist je ta specifična Mladica – Necer.
Izdanak – Necer je Mesijanska TITULA.
Grana – Necer je sinonim za Krista.
Matej 2:23 … da se ostvari riječ proročka: Necerom će se zvati.
Nigdje u Starome Zavjetu nema proročke riječi da će Mesija – Krist imati ikakve veze s nekim gradom ili ljudskom naseobinom koja će nositi ime Nazaret! Te riječi, tog grada, sela ili mjesta jednostavno u proroka nigdje nema. Ono, pak što u prorocima ima, pored navedenog:
Ali će izaći grana iz stabla Jesejeva, i IZDANAK iz korijena njegova izniknuće. (Iza 11,1)
jest Izaija 60,21:
I tvoj će narod biti sav pravedan, naslijediće zemlju navijeke; mladica ( NECER ) koju sam posadio, djelo ruku mojih bit će na moju slavu.
Ni na šta drugo pisac Mateja 2,23 nije mogao imati na umu kao proroštvo Staroga Zavjeta.
Qumranska Necerimska ili Neceritska ili Necirejska zajednica (na sjevernom dijelu zapadne obale Mrtvog mora) je ista ona zajednica koja je u Isusovo doba krstila na izvorima čiste vode u području Bethabare [Kuće na Križanju] –
“…u Bethabari, iza Jordana, gdje je Ivan krstio” (Ivan 1:28).
Ivan koji je krstio je, naravno, onaj znan kao Ivan Krstitelj, Levitski sin, sin Zakarije ubijenog između hrama i žrtvenika.
Reference: Biblija; kompilacije različitih autora i izvora na temu
SAMO NAPRIJED ... 