U tišini noći uđe mudrost u moju sobu i zastade pred mojim krevetom. Pogleda me poput nježne majke, obriše mi suze i reče:
“Čuh plač tvoje duše i dođoh da te utješim. Otvori mi svoje srce i ispunit ću ga svjetlošću. Pitaj i pokazat ću ti put istine.”
Ugodih njezinoj želji i upitah:
“Mudrosti, tko sam i kako sam došao na taj svijet pun strahota? Što su ta silna nadanja, ta brda knjiga i te čudne spodobe? Što su te misli koje dođu i odlete poput jata golubova? Što su ti žalosni i radosni zaključci, koji mi grle dušu i obviju srce? Čije su te oči koje vide najskrovitije zakutke moje duše, a istodobno zaboravljaju moju gorčinu? Što su ti glasovi, koji oplakuju prolaznost mojih dana i opjevavaju moje djetinjstvo? Što je ta mladost, koja se igra s mojim željama i ruga mojim čuvstvima, koja zaboravlja događaje jučerašnjeg dana, zadovoljna nevažnošću tog trenutka i bori se da sjutra što sporije dođe?
Što je taj strašni svijet, koji me vodi ka neznanoj zemlji i što je ta zemlja?
Što je ta zemlja, što široko razjapi svoje ždrijelo da proguta naša tijela, i koja štiti pohlepu? Tko je taj čovjek, koji je zadovoljan, darovima Sreće te čezne za poljupcem života a smrt ga udari u lice? Tko je taj čovjek, koji si s godinom dana pokajanja kupi trenutak zadovoljstva i odrekne se spavanja, kada ga zovu snovi? Tko je taj čovjek, koji na valovima neznanja pliva prema zaljevu tame?
O mudrosti, objasni mi sve te stvari?”
A mudrost mu odgovori:
“Čovječe, ti bi svijet gledao očima Boga, a tajne budućnosti mislima čovjeka.
Pođi na livadu i gledaj, kako pčela leti oko cvijeća. Gledaj, kako se orao spušta na svoj plijen. Pođi u kuću svog susjeda i gledaj dijete, koje je očarano vatrom u kaminu, dok je njegova majka zaposlena svojim poslovima. Budi poput pčele i ne troši dane svoje mladosti gledajući orla. Budi poput djeteta i divi se ognju i ne smetaj majci. Sve što vidiš, bilo je i još uvijek je tvoje.
Knjige i čudne spodobe i misli oko tebe sjene su duhova, koji su već bili pred tobom. Riječi, koje izgovaraju tvoja usta, karike su lanca koji veže ljude. Žalosni i radosni zaključci su sjeme, koje je prošlost posijala na polju tvoje duše, da bi budućnost mogla žeti.
Mladost, koja se igra s tvojim željama, otvorit će vrata tvoga srca, da bi svjetlost mogla ući. Zemlja, koja široko razjapi svoje ždrijelo da proguta čovjeka i njegova djela, oslobađa dušu iz zatvora tijela.
Svijet, koji putuje zajedno s tobom, tvoje je srce; srce je cijeli svijet. Čovjek, kojeg smatraš tako malim i neukim, božji je poslanik koji je došao učiti i usred patnje spoznati radost života.”
Tako je govorila mudrost. Potom mi ruku položi na goruće čelo i doda:
“Koračaj dalje. Ne oklijevaj. Tko ide naprijed, kroči prema potpunosti. Koračaj dalje i ne boj se trnja ni oštrih stijena na putu života.”
Kahlil Gibran
SAMO NAPRIJED ... 