Postoje pisani zapisi jednako kao i arheološki nalazi koji povezuju Kaina koji je živio prije potopa, i takozvanog ili “generičkog Kaina-2” nakon potopa.
U tekstovima Kainov znak 2 i 3 dane su neke naznake koje bi mogle biti protumačene kao ponovno pojavljivanje Kaina nakon potopa (s obzirom da su u tekstu postpotopne i predpotopne informacije dane mahom bez razlike). Ova sekcija je tako dodatak tom serijalu.
Situaciju u doba pretpotopnog Kaina, donekle predstavlja sažetak dan u tekstu Dani Noe. Dio postpotopne povijesti i “Kainove renesanse” bit će ovdje ukratko predstavljen i ovaj serijal je mahom nastavak ranijeg serijala Kainov znak, a nadovezuje se i na neke druge serijale o kojima smo pisali, poput Tajne Starog Zavjeta i Dana Noe.
Poznato je da je nakon Potopa došlo do neke vrste renesanse “pretpotopnih doktrina” i temelja civilizacije. Opće je prihvaćeno da je civilizacija krenula raspadom Babelske kule koje je gradnja započeta pod paskom Nimroda, Hamovog unuka.
A sinovi Hamovi: Kuš i Micraim i Fut i Kanaan. … A Kušu se rodi Nimrod (grk.: Nebrod): on je počeo postajati moćnik – div na zemlji. Bješe on silan lovac pred Jahvom, zbog čega se govorilo: poput Nimroda, moćnog lovca pred Jahvom. A početak njegovog kraljevstva bješe Babel i Erek (Uruk) i Akad i Khalan u zemlji Sumer. (Postanak 10)
Paralelno s tim, Knjiga Jubileja navodi detalj koji je bukvalno izbrisan iz biblijske Knjige Postanka kako je dostupna danas (tzv. Mazoretskog teksta), a brisanje se dogodilo najvjerojatnije još krajem 1. stoljeća nove ere. Ono što je navedeno u tom tekstu bi bilo prihvaćeno kao povjesna činjenica da nemamo i druge tekstove koji sadrže puni i potpuni tekst. I Lukino evanđelje i Septuaginta / LXX (grčki Stari Zavjet koji je bio općedostupan još od sredine 3.stoljeća prije Krista do u apostolsko doba i poslije i apostolski citati Starog Zavjeta u Novome mahom su podudarni upravo s LXX) te Knjiga Jubileja se slažu i potpuno su podudarne sadržavajući dio teksta koji su mazoretski editori pobrisali.
Naime, u Knjizi Postanka (kakvom ju većina poznaje) izbrisan je sin Arfaksada i odmah se prešlo na njegovog unuka Selu kao da je upravo on sin Arfaksadov.
I Arfaksadu se rodi Salah; a Sali se rodi Eber. (Postanak 10:24)
Međutim, pravi, a izbrisani Arfaksadov sin je ostao spomenut kako u Lukinom evanđelju tako i u ostale dvije navedene povijesne knjige: i nosi ime vrlo slično onom Hamovog sina – Kanaana.
I Arfaksadu se rodi Kainan; a Kainanu se rodi Sala. I Sali se rodi Heber. (Postanak 10:24; Septuaginta)
…sina Eberova, sina Salina, sina Kainanova, sina Arfaksadova, sina Šemova, sina Noina (Luka 3:35-36)
Tako: Arfaksadu, sinu Šemovom, se rodio sin koji je dobio ime Kainan, ili Kainam (u knjizi Jubileja):
“29. jubileja, na početku prve sedmice, Arfaksad je uzeo ženu i njeno ime je bilo Rasu’eja, kći Susane, kćeri Elamove i ona mu (Arfaksadu) je rodila sina u trećoj godini ove sedmice, i (Arfaksad) ga je prozvao Kainam.” (Jubileji 8:1)
Kasnije se u istom poglavlju navodi da je Selah – Arfaksadov sin iz rasprostranjene verzije Postanka, zapravo sin ovog Kainama, pri čemu je ime Kainamovo maknuto iz svih danas široko-dostupnih verzija biblijske Knjige Postanka. Svih. Do jedne.
Tko god da je radio ove korekcije u Knjizi Postanka u Starom Zavjetu, očigledno je potpuno ignorirao ono što nam je ostalo zabilježeno (Bogu hvala!) u Novom Zavjetu, a što potvrđuju i sve starije verzije zapisa (LXX, Jubileji).
I Novi Zavjet, i Septuaginta (LXX, grčki prijevod Starog Zavjeta koji datira iz 3 st. stare ere) i Knjiga Jubileja (koja datira na najkasnije 2. st. stare ere, a vjerojatno je i starija) zadržali su taj genealoški detalj o postojanju Kainama (hebrejska varijacija imena je Kainam, grčka je Kainan) u Šemovoj liniji. Lukinom evanđelju zgoda iz Kainanovog života nije niti najmanje zasmetala i bez ikakvih problema ga je (ispravno) naveo u Isusovom rodoslovlju.
Razlog zbog kojeg je njegovo ime poslije maknuto, bit će jasan ako pročitamo šta slijedi u Knjizi Jubileja:
“I sin (Kainam) je rastao i njegov otac ga je podučio pisanju te je (Kainam) otišao sebi potražiti lokaciju koju bi mogao prisvojiti da mu bude grad. Jer je pronašao zapise (koje su ranije pretpotopne generacije ostavile) uklesane na kamenu te je pročitao što piše u njima, prepisao si i zgriješio posjedujući to; jer je zapis sadržavao doktrinu Zemaljske Straže koju su oni koristili za promatranje znamenja sunca i mjeseca i zvijezda u svim znakovima nebeskim. Sve je to (Kainam) zapisao i nikome ništa o tome nije rekao; jer se bojao o tome progovoriti Noi, da se Noa ne bi na njega zbog toga razljutio.” (Jubileji 8:2)
Ako se načas zadržimo na samom imenu danom ovom Arfaksadovom sinu, uočit ćemo da se sastoji od imena Kain i riječi “am”. Kain je naravno bilo ime prvog Adamovog sina, dok se sufiks –am odnosi na ljude. Mi bi danas rekli: “kainiti”, ljudi Kainove ili Kainske religije (duhovno sljedstvo i nikako posve genetsko), i isti su – nameće se zaključak – odgovorni za renesansu Kainovske doktrine (koja je u temeljima) sistema civilizacije (kulture i ideologije, ekonomije, politike i religije) i nakon Potopa, do dana današnjeg. Treba imati na umu da ovdje nije toliko bitna upravo ta genetika rodoslovlja, već ona spiritualna – duhovna i doktrinalno-sistemska.
Taj sistem nema nikakve veze s Božjom zamisli za čovjeka, ljudski život i društvo, a koju je otkrio Isus krist, već naprotiv, identičan je onom babilonske (i općenito staromezopotamske, sumerske i šire – sekularne) astroteologije – sistemu koji su pali anđeli, pala Zemaljska Straža o kojoj govori Prva knjiga Enohova promulgirali u dobu prije Potopa. Šemov unuk Kainam je dobar kandidat da ispadne postpotopni izvor istog tog sistema, ili bar jedne njegove struje – one šemitske. Nimrodu bi pripadala “čast” osnivanja hamitske struje, a Jafetovom sinu Tubalu – jafetske (Gog). Nitko od povjesničara se još nije pozabavio dublje cijelim ovim triom (tako da su gornje, recimo zasad – puke iako ne i posve neutemeljene spekulacije), i jedino o Nimrodovoj struji se puno toga zna, ili se bar tražilo, i nalazilo – osobito u sklopu masonerije.
Kainamovog bratića, a Hamovog unuka (Šem i Ham su obojica sinovi Noe) Nimroda, povijest je upamtila kao graditelja Babelske kule. Ali ne samo to. Bješe on i “prvi postpotopni kralj”. K tome, prvi je u svijetu ostao poznat i kao “oboženo”, deificirano (postpotopno) ljudsko biće. Zbog njegove preuranjene smrti, kaže priča, njegova žena Semiramida (u egipatskoj mitologiji Isis) je, shvativši da je zatrudnjela (u ilicitnom odnosu), proglasila dijete u svojoj utrobi novim utjelovljenjem Nimroda, s obzirom da je smislila priču da je Nimrod kad je umro završio na suncu kao božanstvo, oplodio ju svojom zrakom i njeno dijete je trebalo predstavljati iznova rođenog Nimroda. Dijete je po rođenju dobilo ime Tamuz. Taj mit je i dan-danas jedna od najcjenjenijih legendi iluminizma i slobodnog zidarstva.
Nimrodova i Kainanova ostavština leže obje u temeljima kasnijih kako povijesnih tako i suvremenih misterijskih (i inih) škola. I sve to je masonerija pripisala jednom imenu: Tubalkainu.
“Sine čovječji, okreni svoje lice protiv Goga (iz) zemlje Magog, vrhovnog glavara Mešeka i Tubala. … Ovako reče Jahve Bog: protiv tebe sam, o Gogu, glavni prinče Mešeka i Tubala.” (Ezekiel 38/39)
Možda je Kainan u svom bratiću Nimrodu pronašao srodnu dušu, nakon što je “tajnu” otkrio svom stricu Tubalu (Jafetovom sinu); možda mu je jednostavno uz olakšanje predao svoj zapis kojega mu je posjed ionako tištio srce; možda je zapis (ili njegova suština ili tumačenje tek) dospjelo u ruke (ili glavu) i Nimroda neovisno o Kainanu i putem nekih trećih struja… – spekuliramo naravno.
Reference:
The God Culture (kanal) – Psalm 83 War (serijal video prezentacija)
Biblija
Knjiga Jubileja
Pročitaj nastavak: Babelska kula drugi dio
SAMO NAPRIJED ... 