Budite mudri poput zmija, a bezazleni poput golubica.
Tanakh (SZ) ne poznaje nikakve doktrine zagrobnih mučenja. Čak, naprotiv, vrlo je eksplicitan: po smrti duh se vraća Bogu koji ga je i dao.
S obzirom da između Starog i Novog zavjeta stoji period judejskog egzila u Babilon te judejskog izlaska iz egzila i posljedičnih okupacija, kako od Grka, tako i okolnih Edomitskih koalicija – odnekuda su strani nauci morali pronaći svoj put u sinkretistička učenja nekih judejskih sekti koje su nastale u tom razdoblju.
Saduceji su smatrali da uskrsnuće ne postoji, dok su farizeji podučavali beskrajnu muku poslije smrti za jedan dio čovječanstva. Farizejsko gledište Isus je sam opisao u Svojim vlastitim riječima, pričom o bogatašu i prosjaku Lazaru u Luki 16:19-31. U toj priči Isus se obraća upravo tim farizejima – jako dobro ih je poznavao, kao i njihove doktrine, ukljujući i porijeklo istih.
Isus je te stvari prozivao praktički izmišljotinama – ljudskim naukama, tradicijama predanja; Pavle je otišao još dalje smatrajući neke od njih i demonskim naucima i učenjima prijevarnih duhova.
Farizej Flavius Josefus je (u svom Diskursu o Hadu) predstavio tu farizejsku doktrinu riječima:
“…po pitanju Hada, u kojemu su zatočene duše pravednih i nepravednih.
Had je mjesto u svijetu (…) podzemno područje… rezervirano kao mjesto čuvanja duša, u kojemu su dušama dodijeljeni anđeli kao čuvari, koji dušama raspodjeljuju privremene kazne, sukladno svačijem ponašanju i djelima…
Postoji jedan spust u to područje, … anđeli vode {duše umrlih} tamo dolje u područje svjetla u kojemu su pravedni boravili od početka svijeta,… dok tamo čekaju na onaj počinak i vječni novi život na nebesima, koji treba uslijediti nakon ovog područja. Ovo područje i mjesto (u hadesu) mi (farizeji) nazivamo Abrahamovim Krilom.
Ali što se tiče nepravednih, njih anđeli dovlače u susjedstvo tartara samog; i tamo, budući su mu sasvim blizu, neprekidno slušaju njegovu buku i ne mogu se maknuti od užarenih ispunjenja ognjenog jezera, oni su tu pod neprekidnim pritiskom ustrašenog iščekivanja budućeg Suda, i svime time zapravo već kažnjeni: i ne samo to, već i samom činjenicom što mogu vidjeti mjesto otaca i pravednih – i time su već kažnjeni; jer jaz duboki i ogromni uspostavljen je među njima dvoma, toliki da čovjek koji ima samilosti prema njima ne može tamo biti primljen, niti onaj koji je nepravedan, ako bi imao dovoljno hrabrosti pokušati ga prijeći – ne bi to mogao učiniti.”
Učenike, pak, Isus je upozoravao da se čuvaju doktrina kako farizeja tako i saduceja i ostalih “pismoznanaca” (Matej 16) (koji izvrću Pismo na vlastitu štetu i štetu onih koji takva izvrtanja prihvaćaju).
Mi sami se trebamo čuvati farizejskog kvasca – upozoreni smo.
Učenje o paklu je jedna takva sorta.
Isusov obrat u priči predstavljanja te farizejske doktrine samim farizejima, u Luki 16 je iznimno značajan. Ima nekoliko obrata, ali spomenut ćemo jedan:
U Isusovoj priči čovjek koji se muči u tom ognju izvan Abrahamovog okrilja Abrahamu se obraća sa: OČE Abrahame! Na koga li je Isus mislio tu pod insinuacijom “Abrahamove djece” – onih koji su sebe smatrali djecom Abrahamovom, ako ne na izumitelje i propagatore same te doktrine? Ovo je samorazumljivo u kontekstu.
Oni sami su smatrali da su oni ti koji su u Abrahamovom krilu, dok je Isusova “gorljiva kolasis” njima jasna: ne, niste vi u raju, a oni koje bacate u pakao u paklu – vi ste ti koji su u tom ognjenom jezeru.
Pazite, stražite – čuvajte se zmajskih doktrina.
Onda se čini da su neki požurili poistovijetiti ognjeno jezero s gehenom koja je i sama povezana s vatrom, tražeći na čemu bi utemeljili paklene doktrine.
S tartarom tj. ambisom (bezdanom) se to ne može, jer tamo je TAMA, a ne oganj. U tami, u tartaru zatočeni bivaju pali anđeli čekajući Dan suda.
Hades sam, kojega je u grčkoj kozmologiji tartar donji dio, starozavjetni hebrejski je šeol. Šeol nije sam grob, grobnica (qeber), već je mjesto počinka (u SZ). I taj Šeol (hades) su farizeji razdijelili jazom na spomenuto Abrahamovo krilo i čekaonicu u Ognjeno jezero.
Da stvar bude jasna, farizejski nauk je tartar opisao kao ognjeno jezero. Međutim, Isus sam ga je predočio kao “vanjsku tamu”, što je Juda i ponovio kad je istaknuo da u lancima tame (tartara) pali anđeli čekaju Dan suda.
Prije nego što itko i pomisli da Isusove riječi o geheni okrene na “to je pakao u koji Bog baca svoju djecu”, neka razmisli još jednom prije nego što išta kaže, a osobito prije nego što pokuša ikakvim citatima iz Biblije potkrijepiti ikakvu “paklenu ideju” i neka potraži značenje izraza “blasfemija” Boga Najvišega. Izađite iz nje, narode Moj – poručuje Jahve. I ne samo “izađite iz nje”, već nebrojeno puta poziva On Izrailje da se Njemu vrati.
U Tanakhu, Starom Zavjetu, gehena je Hinomova (Enomova) dolina ili dolina sinova Hinomovih (i spomenuta je 11 puta). Lokacija na kojoj je zabludjelo Izrailje krenulo činiti što se ne priliči, što je Bogu odvratno: bacati djecu u vatru Molohu takozvane “ognjene peći”. I ne samo odvratno i odurno, već i “da sažižu sinove svoje i kćeri svoje ognjem, što nisam zapovjedio niti mi je došlo na um“. Bogu ikakvo prženje ognjem ne pada ni napamet, a kamoli da tako šta ikome zapovijeda u svojim mudrim presudama!
Bogu je odurno bacanje ne samo vlastite (Izrailjske) djece u Molohove pećnice, već i cijela ideja bacanja IČIJE djece u takve ognje.
Ne mislite li da to uključuje i farizejsko bacanje “nepodobnih” u ognjene muke, jednako kao i općeprihvaćenu crkvenu tradiciju koja je identična? Želi netko rezonirati s Bogom i doći do zajedničkog izvora obje te doktrine?
Istina je, dakle, da je Isus govorio o “vatri gehene” (ni o kakvoj vatri pakla), i da u Novi Zavjet ponovno uvodi Starozavjetnu dolinu Enom (Hinom). Ali njegova upotreba ove riječi – simbola zla, idolopoklonstva i pokolja, kakve veze ona ima s kasnijim idejama vječnoga paklenskoga izgaranja?
Jahve je kroz proroke podučavao Izrael da se “ne uče načinima naroda” i zasigurno nije prekršio Svoju vlastitu zapovijed i Isus učio svoje učenike i cijelu novozavjetnu crkvu paganskoj ili farizejskoj doktrini kao istini. Kao što ni Mojsije nije podučavao Izrailje bilo čemu što se odnosi na pagansku egipatsku doktrinu njihovog zagroblja zvanog Amenti.
U situaciji opisanoj u Matej 10:28 i Luka 12:5 Isus apostole upozorava na nekoga, da se boje nekoga tko može ubiti i tijelo I DUŠU U GEHENI. Kroz povijest je kršćanstvo smatralo da je tu u pitanju možda Bog?
Na koga je zaista Isus upozorio apostole ovdje? Na djela čija, djela koga je Isus aludirao kad je kasnije rekao: ako (oni) ovo čine zelenom stablu, šta li će tek sa suhim… Tko su ti oni? Isti oni koji su imali za doktrinu mučenje u ognju zagrobnom?
Kolika je samo opasnost po čovjekovu dušu jedno takvo vjerovanje u nekakva “vječna, beskrajna, beskonačna mučenja”, nadasve besmislena, izlišno je i spomenuti. Ne rastužujmo Duha Svetog.
Bolje je u život ući “bez oka” za nju – nemajući vida za nju, nemajući ju uopće u vidu – nego biti izjedan takvim vizijama, viđenjima i smatranjima koja muče jedino onoga koji ih drži.
Zato nam čak i mašta i zamišljanja moraju biti posvećena. Treba odbaciti te i takve strijele satanske štitom vjere i pod punom mirotvorskom opremom Jahvinom.
Kada se kreće prigrliti učenje o “paklenim vječnim ili ikakvim posmrtnim mukama” tu je opasnost da upravo onaj koji bi tako krenuo, gubi Život Vječni – koji je (definiran kao) POZNAVANJE Oca i Krista – jer se tom učenju otvaraju vrata i povjerovavši njega, krenut će se bacati (u mislima i srcu!) druge ljude u njega. A sam Isus nas upozorava: što je učinjeno u mislima, jednako je kao da je i učinjeno u realnom. Da, u originalnom kontekstu, Isus se ovdje dotiče preljube. Kolika li je tek preljuba ona duhovna koja ide za kojekakvim naucima izvan Božjeg karaktera…
U Matej 23:15, 33 – oba stiha su tijekom jedne te iste situacije – Isus se obraća riječima:
Teško vama pismoznanci i farizeji, licemjeri, što prehodite more i zemlju da bi prisvojili jednoga, i kad ga prisvojite, činite ga sinom gehene duplo većim od sebe.
Zmije, porodi aspidini! kako ćete izbjeći presudi ognja gehene?
Kako će pobjeći od presude ognja gehene u kojega postojanje SAMI vjeruju?
Činiti nekoga “sinom gehene” znači praviti od nekoga podržavatelja “bacanja u vatreni oganj”, i ne samo to već “duplo većim sinom gehene”, duplo većim “sjemenom zmije”!
Pazite šta vjerujete jer Isus je rekao: “Budi ti kako vjeruješ!”
Ako smo mi po vjeri postali dio tijela Isusovog, koliko li dio tijela “ognja gehene” postaju oni koji u to učenje zaista i vjeruju? Izađite iz nje, narode Moj…
Maknimo ta brvna iz svojih očiju…
U Jakovu nas se upozorava na jezik. Jezik – govorenje, pisanje – što sve izlazi odiznutra, a znamo da čovjeka ne kalja što ulazi na usta, već što iz njih izlazi. Kaže Jakov:
I jezik je vatra, svijet pun nepravde. Tako i jezik živi među našim udima, poganeći sve tijelo, i paleći vrijeme života našega, i zapaljujući se od gehene.
Tko može shvatiti neka shvati.
To što je naš Bog “proždirući oganj” ne znači da su svi naši neprijatelji – a kaže se da su zarad nas neprijatelji – doslovce spaljeni. Jednostavno su nam maknuti s puta. Da, Sodoma i Gomora su imale svoju sudbinu – temporalnu presudu, ali nije bila tema Sodoma i Gomora kad je Mojsije opisivao kako Jahve u obliku proždirućeg ognja ide nad (ili pred) njima i miče im s puta sve neprijatelje. Strah Gospodnji. Poštovanje, rešpekt i reverencija. Ne misli netko valjda da su Izraelci putujući iz Egipta hodali bukvalno po zgarištu? Ta plameni stup im bješe za svjetlo!
Isus je jasno rekao da neće izgubiti nikoga koga mu je Otac dao.
Pozvani smo da imamo na umu Krista, da imamo na umu KRAJ. (S razlogom!)
Na kraju, kada Krist sve preda Ocu… da Bog bude sve u svemu.
Onda kada više neće biti ni spomena, neće biti ni sjećanja na sve ovo ovdje…
Nova zemlja i nova nebesa… u kojima vlada pravičnost.
U Prvoj Enohovoj se kaže da je Sud, Konačni – Vječni Sud – palim vladarima tame ovoga svijeta, izopačenim duhovima podnebesja.
Nakon toga, kaže Enoh, slijede VIJEKOVI življenja u čistoj pravednosti. Ne možemo to ni zamisliti.
U svijetu sada imamo ovo i ono, ali mi nismo pozvani da živimo (niti da rezoniramo) po percepcijama svijeta, već po vjeri.
Čovječe: Pokazao ti je, čovječe, što je dobro – šta Gospod ište od tebe osim da činiš što je pravo i da ljubiš milost i da hodiš smjerno s Bogom svojim?
Čini drugima, onako kako bi da oni čine tebi.
Ili da parafraziram: nisu li i riječi čin? Tko može shvatiti neka shvati. I misli su činjenja. Ideje, zamisli, riječi…
Zar ne znate da je Isus POPIO čašu gnjeva nerazrijeđenog? Jaganjac Božji što odnosi grijeh svijeta…
A šta ako netko ne vjeruje? Čekaj!
Ne kroji čovjek pravdu (Isa 63, Rim 12), osobito ne nekakvu VJEČNU pravdu!
Milost i istina dođoše po Isusu.
Isus je došao da inaugurira, proglasi Dobru Godinu Jahvinu. Godinu Milosti. Ta godina još uvijek traje. Ona je Evanđelje. Ona je Kraljevstvo Božje. Mi smo pozvani za TO.
A ako bi tko odbio? Nismo tu da mu prijetimo ičim – čak i da je potkrijepljeno zadnjim krikom znanosti ili objavom s nebesa. Rečeno nam je točno šta nam je činiti: otresite prašinu s nogu svojih i nastavite dalje!
Mir koji ste donijeli nekome, a taj netko odbio – taj mir će se vama vratiti. Tko može shvatiti (i u kontekstu ovoga teksta), neka shvati.
Dobrota Božja je ta koja vodi ikoga u pokajanje. Saznanje.
Saznajte i povjerujte!
Ako vas sin oslobodi – bit ćete zaista slobodni.
Teško da ima ljudskog bića koje u svom najiskrenijem momentu – u kriku – neće zavapiti upravo to: da ljubav pobjeđuje i pobjedi, da milost i dobrota vladaju.
Blago siromašnima duhom, jer je njihovo carstvo nebesko;
Blago onima koji plaču, jer će se utješiti;
Blago krotkima, jer će naslijediti zemlju;
Blago gladnima i žednima pravde, jer će se nasititi;
Blago milostivima, jer će biti pomilovani;
Blago onima koji su čistoga srca, jer će Boga vidjeti;
Blago onima koji mir grade, jer će se sinovi Božiji nazvati;
Blago prognanima pravde radi, jer je njihovo carstvo nebesko.
Blago vama ako vas uzasramote i usprogone i reku na vas svakojake rđave riječi lažući, mene radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima, jer su tako progonili proroke prije vas.
Vi ste so zemlji; ako so obljutavi, čim će se osoliti? Ona već neće biti ni za što, osim da se prospe napolje i da je ljudi pogaze. (Matej 5:9-13; SDK)
Njemu koji je sposoban zadržati vas da ne padate i predstaviti vas savršenima pred prisustvom Njegove slave s neizmjernom radošću, jedinom mudrom Vječnoživom Stvoritelju koji nam daruje Iscjeljenje i Oslobođenje, Njemu odajem svo poštovanje i veličajnost, Njemu koji jedini ima besmrtnost boraveći u svjetlosti kojoj niti jedan čovjek ne može prići, kojega niti jedan čovjek nije vidio niti može vidjeti… za koju vas On sam priprema i u koju vas ON SAM SVOJOM riječju (do)vodi.
SAMO NAPRIJED ... 